UDRUGA REGIONALNI ETNO CENTAR
etno ŠOKADIJA Osijek
Brojač posjeta
158198
Informacije:
  • Adresa:
    Šokačka 1, 31 000 Osijek
  • Kontakt tel.:
    031/ 505 - 801,098 / 167 30 75
  • Fax:
    031/ 208 - 282
TagList
Blog - prosinac 2008
petak, prosinac 26, 2008


Svaki kraj ili čak pojedina mjesta ili sela imaju svoje specifične običaje, mnogima nepoznate, ali, vjerujem svima znani jesu običaji: paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, te paljenje triju svijeća.

OBIČAJ DARIVANJA

Pripreme za veliki blagdan počinju običajima darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim  jabukama, šljivama te  orasima zatim plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

Badnjak:

Riječ "badnjak" je izvedenica od staroslavenske riječi "bdijeti". Badnjak je, dakle, večer i noć kada se bdije i čeka Božić. Zato se badnjak zove i komad drva od hrasta, masline ili nekog sličnog drva koji se u nas pali na Badnju večer. Domaćin je stavljao badnjak uz rub otvorenog dvorišta da bi lagano i dugo gorio u Badnjoj noći. U nekim se krajevima po badnjaku posipalo žito i izlivalo vino i ulje. U tom našem prastarom običaju dalazi do ozračja svjetla i topline u kojoj očekujemo Božje svjetlo i u kojoj posebno doživljavamo toplinu Božje i naše međusobne ljubavi.

Božićna slama:

Jedan od najradosnijih božićnih običaja u našim krajevima: slama se stavlja na stol i pod stol, a u ponekim mjestima se slamom rastirala cijela prostorija gdje se obitava u kući, i tako se ostavljala do Nove godine.
Djeca su na slami i spavala na Badnju večer do odlaska na polnoćku. To je običaj "suosjećanja" malene djece s Isusovim spavanjem na slamici nakon rođenja u štalici u Betlehemu. Božićna slama podsjeća, također, na Isusovo siromaštvo koje je prihvatio iz ljubavi prema svim ljudima.


Tri svijeće:

U mnogim našim krajevima na Badnju večer pale se tri svijeće koje se nalaze u čaši punoj pšenice. Te se svijeće užižu na početku Badnje večeri, a nakon toga slijedi molitva. U nekim se krajevima svijeće unose izvana, dok ukućani sjede u mraku. Svijeće obično unosi najmlađi član obitelji i govori pozdrav:
Hvaljen Isus, čestitam Vam porođenje Isusovo.
Na to svi prisutni ukućani odgovore:
Ti živ i zdrav bio.
Domaćin ga tada pospe pšenicom. U tom božićnom običaju također dolaze do izražaja simboli svjetla i topline. Trima svijećama predočuje se otajstvo Presvetoga Trojstva. Pšenica je simblo plodnosti i obilja koje ukućani posebno žele, i mole od Boga u božićnim i novogodišnjim danima, o čemu svjedoče i stihovi prigodne tradicionalne božićne pjesme:

Daj nam Bog zdravlje, k tome veselje,
na tom mladom ljetu svega obilje...
Na tom mladom ljetu veselimo se,
mladoga Kralja mi molimo...

Kristban ili božićno drvce

Sve do 1850. u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce, iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurma ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se običaj kićenja stabla javlja u Hrvata relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.

Jaslice, ručno izrađene ili kartonske, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta nalazile samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st.

Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

BLAGDANSKI POST I BOŽIĆNA VEČERA

Običaj je da se na Badnjak posti te da se noć provede u bdijenju do ponoći kada se odlazi na svečanu misu, a na sam Božić, 25. prosinca priprema se obilna i svečana večera. Na Badnji je dan do zvuka večernjih zvona trebalo završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i finoga peciva.

BOŽIĆ

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.

Žene su dan ranije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh...

Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku.

Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik, trebao je biti zdrav i veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o "slučajom" posjetitelju da se ne bi izazvala nesreća. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.


Poslije Božića

Na blagdan Svetog Stjepana- 26.prosinca, imendan se čestitao pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslovila djeca.

Završetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominju tri mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslove se kuće za narednu godinu.

etnocentar @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008

Najava - Glazbeno-folklorna
              manifestacija (zabava)
  
      ŠOKAČKO POKLADNO PRELO 2009.

održati će se 15.veljače 2009.god.
u Osijeku

svečana   dvorana RK ,,IPK Sjenjak''

ulaznice : 30,00 kuna

informacije : 098 / 167 30 75 ili
                    etno.centar.osijek@gmail.com



U dvorani RK ,,IPK Sjenjak' u Osijeku, dana 15.veljače 2009. god. (nedjelja)
s početkom u 20:00 sati održati će se ŠOKAČKO POKLADNO PRELO 2009.
u organizaciji udruge Etno centar Osijek. Glazbeno-folklorna manifestacija
koja osim zabave, predstavlja očuvanje kulturno tradicijske baštine
Slavonije, Baranje i Srijema.

Zabavite se uz izvorne glazbeno-folklorne izvođače :

KUD ,,Zlatni Klas'' Višnjevac
Ženska pjevačka skupina ,,NENE'' Bošnjaci,
KUD ,,KOLO'' Donja Bebrina,
ŽPS ,,DRUGE'' Strizivojna,
udruge ,,ŠOKAČKO SRCE'' Zelčin,
MPS ,,POLJARI'' Šiškovci,
TS ,,ŠOKAČKA DUŠA'' Osijek,
udruga ,,ŠOKAČKA GRANA'' Osijek,
MPS i samičari ,,Kopančani'' Velika i Mala Kopanica,
samičar Antun Božić (Antin),
gajdaš Tomislav Livaja (Slakovci),
 KUD ,,J.Šošić'' Tenje, ...

Odjenite se u narodne nošnje, ponesite svoju
večeru, kolače, rakiju i vino, kulina, kobasice i
pogače, te uredite stol ...

 
Prijavite se za izbor SNAŠE i BAJE
              Revija narodne nošnje ,
              revija etno kreacija,
              slavonski kokteli

Organizacijski odbor

pogledajte  u nastavku cijeli post (otvorite) slike - foto od
ŠOKAČKOG POKLADNOG PRELA 2008.




Pročitaj kompletan post
etnocentar @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008

TRADICIJSKE FRIZURE i OGLAVLJA (ŠAMIJE) u SLAVONIJI

Šokica se kiti, od glave do pete. Djevojke idu gologlave, a udane snaše, mlade, povezuju glavu šamijom ili poculicom. Djevojke upliću kosu u sitne široke pletenice, koje su često upravo umjetnički izvedene. Da pletenica čvrsto stoji, kvasi se pošećerenom vodom. Za priplitanu pletenicu zatiču djevojke sa strane prirodno ili umjetno cvijeće ili ,,trepte'. U nekim selima pokrivaju djevojačko čelo šiške, koje se kovrčaju (brenuju). Kad se djevojka uda, onda je snaša i povezuje glavu šamijom. Šamija se veze ili srebrom ili zlatnom, a može i svilicom. Zlatnom vezena šamija je zlatara. I za šamiju se zatiče cvijeće. Za šamiju snaše su u nekim selima pokraj ušiju, zatiču bijelo-plavo krilce od kreštalice (kreje), ili ,kovrčicu' iz repa divljeg patka. Oko ušiju obavija snaša upletenu kosu, ti su ,,zulufi''. U uši se udjevaju ušnjaci ili mindjuše, često načinjene i od dukata. I cure i snaše vežu oko vrata dukate. Dukati su ili veliki, zvani serefini, ili mali. Dukati se prišivaju na vrpcu, pantliku, koja se zove struka. Čim je bilo više dukata, tim veća dika i ponos.
etnocentar @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 0

Kabanica i seksera

Kabanica i seksera haj-haj, doć će dika do večera, haj-haj.

Kabanica u četiri pole, poljubi me, milo janje moje.

Kabanica i na njoj su rojte, oj, čobani, kiše se ne bojte.

Kabanica iznošena haj-haj, moja dika isprošena haj-haj.

Kabanica poderana haj-haj, a ja osta' neudana haj-haj.



KABANICA,SURKA, 'ALJINA, GUNJAC

Zimska muška narodna nošnja u prošlosti sa šireg područja Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke je veoma slična jer ima zajedničku povijest.  Nositelji tradicijske baštine na ovim prostorima je hrvatska etnička skupina Šokci.  Tako su i nazivi za muške kapute od valjane vune raznoliki iako po kroju vrlo slični. Širi naziv kabanica odnosi se na zimski dio nošnje. Ima sela, gdje kabanicu zovu i ,,japundže'' i ,,gunjac''. Šokci su na ove prostore migrirali prije više od 250 godina iz Bosne.  Tako i danas muška nošnja katoličkog puka u Rami, odlikuju se sukneni haljeci bijele boje.  Interesantan je i naziv, gdje se navodi da od nekog katolika Tome Stojanovića iz Uzdola, žena nosila curak. Sam naziv curak / čurakle, danas se naziva za slavonsku reklju koju u Babinoj Gredi nazivaju čurakle, a i prezime Stojanović je veoma brojno u istom selu.

Najstariji poznati naziv u Slavoniji za zimski muški ogrtač je (h)'aljina, za razliku od one koja je imala kapuljaču da štiti glavu, a to se zvalo kabanica. Žene nose haljine, a ta riječ zapravo potieče od muške oprave (odjeće) naziva alja, a u ikavaca bez slova h (aljina).  I u književnossti sa povijesnom tematikom javljaju se ovi nazivi muškog odijevnog predmeta ; ,,Ispod duge smeđe kabanice bilo je vidjeti plavetan suknen haljinac,...'' ( Seljačka buna, August Šenoa ).

U vrijeme Vojne krajine graničari su nosili surke – vrsta kaputa od sukna s gajtanima, koji je postao dio narodne nošnje u nekim krajevima Hrvatske (Paorija – civilni dio). Kratka surka od bijelo-krem čohe, izvezena narodnim ornamentima od plave i crvene boje. Porub surke je od svjetlo plave čohe, a podstava od fine, tanke crvene čohe ( sjevero-zapadni dio Hrvatske).Surka je vrsta kaputa od sukna s gajtanima, dio narodne nošnje u nekim krajevima Hrvatske. Tako su i odore Sokolske garde, surke, tj. Po sadašnjem sako, kao i prebacivanje surke preko lijevog ramena , preuzeti su po uzoru na austrijske vojne odore, a popularne su bile u građanstvu od Ilirskog pokreta na ovamo. Isto tako šare, koje imaju hlače, preuzete su sa vojničkih.

Naziv šuba mađarskog je porijekla, a označava vrstu zimske vunene kabanice i kožuha podstavljena krznom. Mada se neki tražili izvedenicu u Slavenskoj riječi kao npr. šuba / šubara.

etnocentar @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 2, 2008

Svakako najbogatiji etnografski dio Hrvatske je područje Slavonije, koje se odlikuje raznolikošću tradicijske baštine, običaja i narodne nošnje. Nositelji tradicijske baštine i kulture uopće na ovim prostorima je hrvatska etnička skupina Šokci.

NARODNA NOŠNJA


Raznolikost narodne nošnje posebno se odlikuje kod ženske populacije, dok je kod muških gotovo ujednačena na širem prostoru Slavonije. Ženska narodna nošnja ukrašena je raznim tehnikama narodnog veza i sprijeda i straga, jer upravo tu dolazi do izražaja narodni motivi i ornamenti, koje su vrijedne ruke dotjerale upravo do umjetničke razine. U prošlosti su žene same izrađivale platno na tkalačkom stanu ili stativama od lana, konoplje i pamuka, te od svile. Otkano platno mjerilo se na aršine, savija u trube i pohranjivalo u staklene ormare u kućaru (kiljeru, vajatu). Djevojka za udaju bi imala pripremljene više naredanih truba, čime je bila veća dika i ponos, a i bolja prilika za udaju. Ruv'o za udaju bi djevojci pripremile majka, bake, tete a i ostala ženska rodbina.





R U V O   ( Ruho )

Tako se na ovu temu pjevale pjesme ; ,,U djevojke puni kućar truba, tri joj stvora, udati se mora.'' ili ,,U curice puni ormar truba, baš je luda, 'oće da se uda.'''

OTARAK ( PEŠKIR )

Šokice su tkale i otarke, peškire. Peškiri su često utkani obično crvenom svilicom, a ponekad i zlatom, a kasnije su većinom šlingani. Umjetnički izražaj u oblikovanju sa biljnim i životinjskim stiliziranim ornamentima utkivale su na svoje otarke. O raznolikosti motiva dala bi se napisati cijela knjiga. Nije ni čudo, jer otarak prati Šokca od poroda do pokrova. Kad se dijete rodi dariva ga i pokriva kuma otarkom. Otarcima se dariva kum i svatovi. Otarcima se kite djeverovi. Oni su se vezali u svatovima konjima o vrat, a otarcima su se u svatovima kitile (ukrašavale) i tambure, egede i gajde.Otarcima su se darovali svećenik i učitelj prigodom sprovoda (sahrane). Na nadgrobni križ se vezao otarak, a od otarka se sastavljao i pokrov (platno za pokrivanje mrtvaca).

,,Šta se ono po tarabi bili ? To su moji laneni peškiri, Ja i' prela i otkala sama, To me moja naučila mama.'''   ,,Lipo me je naučila mati, presti, tkati i ašikovati.'''

Slavonke su same tkale, ali najviše vezle svoje vezenke, svilom, svilicom i vunicom, koje su same bojile biljnim bojama, u kojima su prevladavale tamno crvena i tamno plava boja. Unazad 50 godina sva boja je industrijskog porijkla, anilinske boje. Najpoznatiji slavonski vez je zlato preko papira, pa se takav rad zove i zlatovez. To je najelegantnija i najbogatija slavonska šokačka narodna nošnja, koja svagdje pobuđuje osobitu pažnju.

Starija tehnika narodnog rukotvorstva je i rasplit. Rasplit je upravo umjetnički rad. Izvlačenjem konca i niti iz platna i promaljanjem, stvara se na platnu različite simetrične šare geometrijskog oblika. Rasplitu je sličan ,,sastav'', koji se umeće između dvije pole ili u rukave oplećka, ili čini ,,struku'' na skutima ili pak obamita gaćavicu (nogavicu) muških gaća.

Slavonke  znadu i ,,enklati'' raznovrsne čipke, kojima ukrašavaju krajeve marama, oplećaka, skuta, rubina i gaća. Ta vrsta (tehnika) ručnog rada novijeg je datuma, a proširila se putem školske edukacije ženske djece.

Također u novije doba mnogo se u slavonskim selima i šlinga. Šlinganje nije starinski ženski ručni rad na ovim prostorima, ono je također novijeg datuma. Kako i sama riječ kaže, to je ručni rad (tehnika) njemačkog porijekla. Na području slavonske Posavine (nekadašnja vojna Granica), šlingale su većinom majstorice, dakle većinom Švabice. Profinjeni ukus i vrijedne ruke, dotjerale su tu vrstu ženskog ručnog rada upravo do umjetničkog savršenstva. Šlingovane skute (odnjica) zove se ,,šlingara'' za razliku od ,,zlatare'' i ,,vezenke''. ,,Šlingovana marama, diko moja garava.''', ili  ,,Koliki je šlingeraj u prije, kad s' okrene i sama se smije.''', zatim ; ,,Digni Kajo, kraj od šlingeraja, da ga baća čižmom ne ukalja.''' Šlinga se osobito mnogo kultivirala u Valpovštini (Bizovac, Brođanci, Habjanovci), i mora se priznati da su te narodne nošnje među najljepšima u Slavoniji.Osobito je efektno i karakteristično da se u ovim selima, sve šlingaju sa svjetlo plavim ,,šlingvulom'', po bijelim skutima i rubinama, pa to lijepo plavilo naročito na toj sniježnoj bjelini dolazi do izražaja, i čini izvanredan dojam.

Svoje ,,ruvo'' i ,,odilo'' znade Šokica i priplitati, za razliku od sastava i rasplita.

Lovretić u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slovena, svezak III., spominje naricaljku majke za mrtvom kćerkom, gdje majka na grobu kćerke nariče:

,,Oj , Marice, oj majkino srce !
Oj, Marice, oj vridna veziljo !
Oj, Marice, rasplitajlo moja !
Oj, Marice, pripitajlo moja !
Oj, Marice, brza tkaljo moja !
..............................................
Jaoj, moja tkaljo i prediljo ! ''
etnocentar @ 14:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.