UDRUGA REGIONALNI ETNO CENTAR
etno ŠOKADIJA Osijek
Brojač posjeta
158198
Informacije:
  • Adresa:
    Šokačka 1, 31 000 Osijek
  • Kontakt tel.:
    031/ 505 - 801,098 / 167 30 75
  • Fax:
    031/ 208 - 282
TagList
Blog - ožujak 2009
petak, ožujak 27, 2009

NAJAVA

U sklopu etno-turističke manifestacije SLAVONSKI SAJAM, Osijek 2009. koja se održava 23.svibnja u organizaciji udruge Regionalni etno centar Osijek i Turističke zajednice grada Osijek, program je obogaćen 1.Smotrom dječjeg folklora.

Udruga Regionalni etno centar Osijek
Organizacijski odbor
voditelj Smotre dječjeg folklora -
Ivan Sebauer , kontakt : mob.  099 6772111

   

Program Smotre dječjeg folklora održati će se :

23.svibnja 2009. na Trgu Svetog Trojstva u Tvrđi

u vremenu od 10 do 12 sati.

SUDIONICI :

- HKUD ,,Zlatni Klas'' Višnjevac,
- OŠ ,,Retfala'' Osijek,
- KUD ,,Josip Šošić'' Tenje,
- OŠ ,,Jagoda Truhelka'' Osijek,
- KUD ,,Bizovac'' Bizovac,
- KUD Čepinski Martinci,



    Najavljujemo nastup najmlađeg tamburaškog sastava :

                            ,,ŠOKCI ZA 5''



etnocentar @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Tambura se od davnine gaji na prostorima Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata.... Zavičajno pravo tambure traje preko četiri stoljeća, a možda i dulje. Godine 1847. Paulus Pajo Kolarić osnovao je u Osijeku ''PRVI TAMBURAŠKI ZBOR'' te je Osijek učinio središtem hrvatske i svjetske tamburaške glazbe.

Sve što je u tamburaškoj glazbi iza toga ostvareno rasprostranjenom tamburaških orkestara po cijelom našem etničkom teritoriju i svagdje po svijetu kamo su doprli Hrvati i sve što je u tamburaškoj glazbenoj literaturi stvoreno poteklo je iz Osijeka – KOLIJEVKE I SREDIŠTA TAMBURAŠKE GLAZBE. Tambura je postala važan činilac hrvatske glazbene kulture već više od 150 godina.



U Osijeku djeluje Slavonsko Tamburaško Društvo ''Pajo Kolarić'' osnovano je 21.ožujka 1954.godine i nosi ime reformatora tambure i glazbenog skladatelja Paje Kolarića.

Naime u Osijeku je sjedište Hrvatskog tamburaškog saveza koji organizira nacionalno natjecanje tamburaških orkestara utemeljeno 1991. godine. Festival okuplja skladatelje, dirigente i izvođače iz cijele Hrvatske i goste iz inozemstva. Cilj je okupiti tamburaške orkestre i društva koji njeguju i unapređuju koncertnu tamburašku glazbu. Orkestri nastupaju u pet kategorija – dječji, juniorski, seniorski, mali sastavi i tamburaški orkestri – a najboljima se dodjeljuje zlatna, srebrena i brončana plaketa ''Tambura Paje Kolarića''. Festival se održava svake godine u svibnju. Godine 2007. održan je jubilarni 30. festival u Osijeku, koji je održan u znaku 160.obljetnice osnutka prvog tamburaškog zbora Paje Kolarića u Osijeku 1847.godine i 70. obljetnice osnutka Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku 1937.godine.




etnocentar @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Glas Slavonije, objavljeno: 26.3.2009

Poglavarstvo Osječko-baranjske županije uputilo je inicijativu za ustrojavanjem niza novih studija na osječkom Sveučilištu .Umjetnička akademija iskazala je potrebu za ustrojem navedenih studija, posebice preddiplomskog, diplomskog i stručnog studija tambure - ističe župan Krešimir Bubalo. U Rektoratu Sveučilišta istaknuli su kako će inicijativu Županije razmotriti čim je zaprime, možda već na idućoj sjednici Senata.




INICIJATIVA od 2008.god. na internet FORUMU


Što se tiče šire javnosti mislim da postoji jasno izražen trend prihvaćanja tambure kao umjetničkog instrumenta, ali čini mi se da to još nije doprlo do odgovornih institucija. U primjerima koje sam pronašao to se jasno vidi: za svaki instrument se traži dipl...prof. ili glazbenik tog instrumenta osim za tamburu gdje nije tako. Mislim da bi trebalo biti.
Razgovarao sam i sa jednim profesionalcem iz glazbene škole koji mi je na to i ukazao uz podršku inicijativi.


U brošuri „Upis u srednju školu 2007.“ Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
Stoji tekst na 53. stranici (vezano na upise u srednje glazbene škole):


ZANIMANJA

Glazbenik instrumentalist nastavlja razvijati svoje znanje i vještinu sviranja glazbala
učeći svirati jedno od sljedećih glazbala: glasovir, orgulje, harfu, violinu, violu,
violončelo, kontrabas, gitaru, obou, flautu, klarinet, saksofon, fagot, rog (korno),
trublju, trombon (pozauna), tubu, udaraljke i harmoniku
Uz temeljni predmet uče se i drugi stručni predmeti. Nakon završene srednje škole moguć je nastavak školovanja na pojedinim odjelima muzičke akademije i sl.


Tambure uopće nema u tekstu (ukupno 193 stranice) ... netko je to zaboravio (ispred nakladnika potpisan je ministar Primorac).

S druge strane

U Pravilniku o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju nastavnika u srednjem školstvu stoji:


Članak 40.
Odgovarajućom stručnom spremom za izvođenje nastave predmeta u umjetničkoj školi, područje rada glazbena umjetnost smatra se slijedeća stručna sprema, i to R.br. NASTAVNI PREDMET POTREBNA STRUČNA SPREMA
.....
27. Trombon - prof. trombona (pozaune)
- dipl. glazbenik uz uvjete utvrđene nastavnim planom i programom
29. Udaraljke - prof. udaraljki
- dipl. glazbenik-udaraljkaš
30. Harmonika - prof. glazbenik, uz uvjete utvrđene nastavnim planom i programom
- dipl. glazbenik, uz uvjete utvrđene nastavnim planom i programom

31. Tambure - prof. glazbenik, uz uvjete utvrđene nastavnim planom i programom
- dipl. glazbenik, uz uvjete utvrđene nastavnim planom i programom



Sličan pravilnik za Osnovnu glazbenu školu kaže:
..........


20. Tambure - prof. glazbe koji je imao tambure kao predmet u okviru studija
- dipl. glazbenik koji je imao tambure kao predmet u okviru studija
- prof. glazbene kulture koji se praksom istiće na tom podrućju
..........


 

Prema važećim pravilnicima i programima Ministarstva, mogućnost za izbor glavnog instrumenta „tambure“ u nižim i srednjim školama postoji već dugi niz godina. Za razliku od ostalih instrumentalista koji mogu na Muzičkim akademijama nastaviti školovanje i steći VSS status, tamburašima to još uvijek nije omogućeno.
Smatram(o) da su time takvi učenici dovedeni u neravnopravan odnos prema ostalima instrumentalistima.

Posljedice takvog stanja očituju se u slijedećem:


  1. U Hrvatskoj danas ne postoje VSS titule: „Profesor tambure“ ili „Diplomirani glazbenik tambure“ kao što postoje za ostale instrumentaliste

  2. Nastavni kadar u nižim i srednjim glazbenim školama nema stručnjake kojima je tambura specijalnost, nego se tim poslom bave glazbenici entuzijasti što dovodi do šarolikih standarda

  3. Izuzetno darovita djeca tamburaši nemaju, kao ostali instrumentalisti, mogućnost upisa na Akademiju i prije završetka srednje škole

  4. Učenici srednjih škola prisiljeni su upisivati dodatne „opće“ smjerova da nekako mogu ipak nastaviti glazbeno školovanje i steći VSS status, jer im je praktično nemoguće nakon završene srednje škole sa SSS statusom pronaći posao u struci.

  5. Nakon završene srednje škole gubi se pravo nastupa na regionalnim i državnim natjecanjima

Predlažem(o) da Vi sa pozicije Ministra pokrenete inicijativu kako bi se otklonio ovaj nedostatak u sistemu školovanja. Rješenje vidim(o) u otvaranju barem nastavne jedinice za tambure na Muzičkoj akademiji u Hrvatskoj. Pretpostavljam da to ne bi trebao biti preveliki trošak za Ministarstvo i Muzičku akademiju, a vođenje nastave se, dok ne stasaju školovani specijalisti, sigurno može povjeriti ljudima koji su se već dokazali u praksi.
Današnja mogućnost fakultativnog učenja tambure („tambura kao predmet“) na Akademiji nije trajno rješenje jer student sa deset godina učenja tambure i početnik nikako ne mogu biti ravnopravni.
Mislim da za ovakvu inicijativu prisutna podrška i učenika i roditelja i nastavnika pa i širokog kruga glazbenika i ostalih ljudi kojima je tambura dio života. Također mislim da je tambura danas zaslužila status akademskog instrumenta u Hrvatskoj što dokazuju brojni koncerti tamburaških orkestara, festivali tamburaške glazbe, državna školska natjecanja itd. Uostalom, to je u nekim zemljama za „njihove“ instrumente već duže vrijeme realizirano (Balalajka, domra, mandolina....).


Izvor : Internet FORUM

Suština cijele priče i je u tome da se tambura izjednači sa svim ostalim akademskim instrumentima: da studij tambure postane "normalan" fakultet, a ne nešto usput.

 

MUZEJ TAMBURA - SLAVONSKI  BROD

U početku je bila samica. Ime te tambure malog tijela i dugačkog vrata očito se može protumačiti time što je njen svirač bio usamljeni solist, bez pratnje drugih instrumenata. Uz to, bilo je to glazbalo koje je, doduše, imalo više žica, uglavnom četiri, ali bi sve bile ugođene na istom tonu, a bila je omiljeno pastirsko glazbalo. Ta preteča suvremenih tambura ujedno je i spona tog narodnog glazbala s njegovim dalekim precima na istoku odakle je i došla do naših krajeva, s invazijom Turaka. Tamburaši vole spominjati navodno tibetansku legendu o bogu Tamburu, zaštitniku glazbe i glazbenika, koji je napravio prvo takvo glazbalo i dao ga u ruke ljudima. S bogom ili bez njega činjenica je da ćete na današnjem, posljednjih desetljeća sve raširenijem svjetskom tržištu etno-glazbala, pronaći instrument s juga Indije koji se zove upravo tambura, dok na indijskom sjeveru postoji njegova inačica tampura.

 

Evolucija glazbala

Od samice je nastao prim, a od prima, koji ima i predivno ime bisernica, nastali su njegovi veći rođaci brač, bugarija, čelović i čelo te napokon berda, u kajkavskom području znan i kao ''bajs''. Kako su tambure postajale sve prihvaćeniji i društveniji instrument, a ujedno i jedino narodno glazbalo od kojeg se može napraviti i pravi orkestar, po uzoru na gudački, rasla je i želja da se na njima svira sve raznolikija i zahtjevnija glazba. Već u vrijeme ilirskog preporoda tambura je bila i sredstvo jačanja nacionalne svijesti, ali isto tako i prosvjetiteljski alat preko kojeg se puku nastojala približiti glazbena kultura europskog zapada.

Od jednoglasne samice u 19.stoljeću nastala je dvoglasna tambura čiji je sustav štimanja te pripadajuću mu čitavu školu sviračke tehnike razvio i promicao Milutin Farkaš. Ovaj glazbenjak rođen je u Križevcima. Danas se svira na četveroglasnim tamburama, a to znači dvije evolucijske stepenice od takozvanih farkašica, koje su ispale iz masovne upotrebe već u prvoj polovici 20.stoljeća. Zamjenio ih je troglasni štim i mnoga tehnička poboljšanja drugog znamenitog hrvatskog etnomuzikologa i promicatelja tambure Slavka Jankovića.

Čim zasvira neki tamburaški orkestar, znalci znaju prepoznati karakterističan srebrnasti (ili biserasti) zvuk Jankovićevih troglasnih tambura koje i danas koriste svirači Tamburaškog orkestra HRT-a, kao i brojni tamburaški sastavi gradišćanskih Hrvata. Ipak , takozvani vojvođanski četveroglasni kvartni sustav ugađanja pokazao se najpodesnijim i najlakšim za savladavanje pa su upravo takve tambure danas u najširoj upotrebi na cijelom Balkanu i u cijelom svijetu kamo su ih raznijeli raseljeni Hrvati, uključujući i čitavu Ameriku.

Sve ovo tamburaško gradivo možete utvrditi i sami i štošta novo naučiti u malom ali jedinstvenom Muzeju tambure koji je otvoren u srpnju 2007.godine u jednoj od lijepo uređenih zgrada kompleksa Tvrđave u Slavonskom Brodu. Vodič pun znanja i strasti prema tom glazbalu je Mladen Jurković, tamburaš i graditelj tambura, koji je tu vrijednu zbirku eksponata i osmislio te na čiju je inicijativu mali muzej i otvoren. Vrlo rado obuče široku bijelu šokačku nošnju i svoju majstorsku pregaču da bi sve to pokazao i pričao posjetiteljima i turistima.






Majstor tradicijskih glazbala Mladen Jurković iz Slavonskog Broda o stečenom znanju i vještini svjedoči diploma o položenom majstorskom glazbarskom ispitu koju je stekao 2004.godine u Zagrebu.

   Osim općih podataka o nastanku i razvoju tambure, zbirka je većim dijelom posvećena tamburaškoj tradiciji Slavonskog Broda i okolice. Ono što je za Osijek bio legendarni Pajo Kolarić, koji je u tom gradu osnovao prvi hrvatski tamburaški orkestar još 1847.godine, za Slavonski Brod bio je Dragutin Hruza koji je kao mladi glazbenik, skladatelj i kapelnik 1890. stigao iz Češke i prigrlio naročito tamburu kao sredstvo promicanja glazbene kulture.

Važno mjesto u muzeju pripada i Stjepanu Martinku, rodom iz Tuhelja, pod čijim je vodstvom tamburaški orkestar iz Slavonskog Broda stigao čak do Leipziga. Kako svjedoči minuciozni rukopis partiture u muzejskoj vitrini, Martinko je upravo tamo 1912. godine stavio potpis na svoju obradu za tamburaški orkestar uvertire ''Pikove dame'', ali ne opere Čajkovskog, nego istoimene operete Franza von Suppea.

Boraveći od 1952. do 1963. u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu, tamburom se očito zarazio i za tamburaški orkestar napisao i obradio mnoge skladbe i glasoviti hrvatski crkveni glazbenik i skladatelj Kamilo Kolb. Suvremeni nasljednik svih njih u Slavonskom Brodu je maestro Mihael Ferić. Upravo njegov njegov dirigentski nastup svojom strašću i temperamentom  najviše oduševio na spektaklu ''Sto tamburaša'' nedavno održanom u Zagrebu u ''Šokačkoj rapsodiji'' pred prepunom dvoranom ,,Lisinski''. Tamburaške novogodišnje koncerte, po uzoru na one bečke, kakve posljednjih godina u zagrebačkom HNK priređuje maestro Siniša Leopold s Tamburaškim orkestrom HRT-a, maestro Ferić je u Slavonskom Brodu organizirao još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.

etnocentar @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 25, 2009


U kontekstu etnoloških istraživanja koja se bave različitim vidovima sveukupnosti tzv. narodne, pučke, seljačke kulture,često segmentirane kao materijalna, društvena i duhovna kultura, nedvojbeno je da nije moguće zaobići i narodnu (pučku) likovnu umjetnost, koja je poput potke utkana u cjelokupno ,,kulturno tkivo''.

No, bilo da se radi o prikazima, pregledima, raspravama, analizama ili nekim teorijskim predlošcima, još uvijek nije postignuta suglasnost o karakteru i sadržaju te umjetnosti. Nevolje nastaju već kod općih terminoloških odrednica, definicija i klasifikacija (narodna, pučka, seljačka, folklorna, tradicijska, spontana, provincijalna, masovna).

Općenito se smatra da je kolektiv, zajednica (selo) temeljno izvorište, ali i konzument književne, glazbene, pa i likovne pučke umjetnosti. Različitost formalnih kriterija ogleda se i u razumjevanju takve umjetnosti kao autohtone i rustikalne. Nerjetko se dodaje atribut inferiornog i primitivnog umjetničkog izraza, pa sve do ,,proširivanja'' njezina opsega na tvorbe profesionalnih obrtnika koji pripadaju seljačkom socio-kulturnom sloju ili su mu bliski po porijeklu i sustavu vrijednosti, a koji stvaraju za takvu sredinu, čak i do dijelom prihvatljivih teza o narodnoj likovnoj umjetnosti ( kao terminus technicus) kao poseljačenom, prisvojenom i asimiliranom sedimentu umjetničkih djela stvorenih u neposrednoj ovisnosti i pod neposrednim utjecajima visoke i stilske umjetnosti.

Različitost kulturnih područja, regionalne, pa i uže lokalne specifičnosti, na prostorima jugoistočne Europe, a posebice na tzv. slavenskom jugu, stvorile su bogat mozaik umjetničkog likovnog izraza narodne umjetnosti, umjetnosti koja, u pravilu, nije sama sebi svrhom kao zaseban estetski ideal.Svakako se nameće i njezino viđenje kao primijenjene umjetnosti s rustificiranim oblicima, prepoznatljivom selektivnošću u izboru materijala, tehnika i motiva. Ali, i sinkretizmu nastalom pod različitim utjecajima.

Ovdje treba imati u vidu i činjenicu da narodna likovna umjetnost u pravilu nije sama sebi svrhom kao zaseban esteski ideal, nego je mozaik različitih umjetničkih elemenata prisutnih u svakodnevnom životu: na kućama i općenito arhitektonskom oblikovanju, inventaru, brojnim predmetima i različitim materijalima svakodnevne upotrebe, , predmetima vezanim uz vjerovanja, obrede i običaje.

Iako često nije moguće utvrditi u kojoj se mjeri radi o autohtonom umjetničkom izrazu ili ,,stilu'', njegovoj starini i porijeklu u izboru tema, motiva, ornamentalnim kompozicijama, materijalu i tehnici izrade, a nerjetko i funkciji, moguće je odrediti lokalni ili regionalni karakter takve umjetnosti, a tek dijelom i njezinu vremensku dimenziju.

Drvo i drugi prirodni resursi (slama, rogoz, trska, pamuk, lan, svila,vuna, koža,rožina, kamen, glina, vosak isl.), metal, staklo, pa tijesto, jaja (ukrašavanje pisanice s inkaustikom i bati tehnikom) osnovna su sirovina u kojoj narodna umjetnost nalazi svoj umjetnički izražaj. Tehničko umijeće na različite načine i različite kvalitete ogleda se u jednostavnim slikarskim tehnikama, dekorativnom rukotvorstvu, nekim inventivnim arhitektonskim rješenjima, ali i u rjeđe zastupljenoj plastici na nekim predmetima pokućstva i inventara, oruđa ili radnih pomagala, muzičkih instrumenata i nadgrobnim spomenicima.

Prisustvo geometrijskih ornamenata od najstarijih vremena, jednostavnost u izvedbi i stilizaciji, ,,nordijski pletenac'', a utjecaji srednjoazijskih nomada i onih s Orijenta, s karakterističnom viticom,rozetom i biljnim motivima (više ili manje stiliziranim) vidljivi su do najnovijeg doba na nekim odijevnim predmetima narodne nošnje : (zobun, kožuh, kabanica, sadak, kaftan), slavonskim šaranim tikvicama i sl.

Velike su starine i motivi izvođeni ,,prebiranjem'' na osnovi na tkalačkom stanu ili nastali tehnikom ,,klječanja'' na ručnicima, pokrivačima, pregačama i drugom tekstilu biljnog (lan, konoplja) ili životinjskog (vuna) porijekla.

Brojne tehnike vezenja učinile su prepoznatljivim ne samo uže lokalne zajednice, nego i šire regije ( paška šivena čipka, lepoglavska čipka na batiće, hvarska od agave, konovoski vez svilom, slavonski zlatovez), sve različitog porijekla i postanja, često nastale praćenjem mode i trendova iz 18. i 19. stoljeća, a inkorporirane u lokalni kulturni milje.

Utjecaj baroka mnogi autori (autorice) u tekstilnom rukotvorstvu uočavaju i potvrđuju u zlatovezu i načinu oblikovanja gornjih dijelova ženske nošnje i njihovoj odvojenosti od suknje, u ružičastoj i krem boji (oplećaka i skuta), u uzorku razvedene cvjetne vitice, vezu zlatnom žicom (,,drezdensko vezenje''), vezu svilom različitih boja ,,šatiranim cvjetićima i listićima koji se prepliću u ukrasnim girlandama što su  izvezene na svilenoj pruzi (prutovi) i aplicirane na svečanu rubinu''...itd.

Narodnoj likovnoj umjetnosti, kao dijelu ukupne kulturne baštine, nesumljivo pripada značajno mjesto. Iako ju se ponekad nekritički idealizira, ipak stoji činjenica da još uvijek nije dovoljno istražena i znanstveno valorizirana niti su određeni njeni esteski i društveni ,,dometi'', ne samo u kulturnom nasljeđu, nego i u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Njezina složena genetska struktura nesvodiva je na jednoznačan nacionalni stil, a apliciranje pojedinih segmenata u ,,nove i moderne'' trendove izvodi se iz njezine regionalne prepoznatljivosti. Uz to, višestoljetno prožimanje i amalgamiranje posve različitih utjecaja i reciprociteta u odnosu na ,,elitnu'' umjetnost iz brojnih povijesnih umjetničkih pravaca i epoha daje joj posebno bogat ,,kolorit''.

Ne upuštajući se posebno u elaboriranje brojnih definicija i šireg korpusa stajališta mnogobrojnih autora, možda je najprihvatljivije narodnu umjetnost ,,promatrati'' kao umjetnost koja počiva na tradiciji, kao umjetnost koja je u dugom vremenskom razdoblju vezana uz određeno naslijeđe i koja se preoblažavala i prilagođavala na specifičan način društvenim i običajnim mijenama i pri tome ,,iskazivala veliku sposobnost'' otvorenosti različitim utjecajima, preoblikujući i kreirajući vlastiti svijet simbola i značenja.

Branko Đaković, Bezvremenost i regionalni slog narodne umjetnosti

etnocentar @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 22, 2009

Povijest kuharica

 
Vezene kuharice, zidnjaci, krpe za zid, ukrasne krpe, ,,vandšoneri'' ili jednostavno, slavonski kuvarice nisu, naš hrvatski autohtoni dio narodne baštine.

   Vrijeme njihova postanka vezano je uz početak uporabe šporeta u kuhinjskom prostoru, a oni se prvo javljaju u građanskim sredinama na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Tek kasnije kad šporet, kao moda, ali i kao veliki napredak, dolazi i u seoske kuhinje, zajedno s njim stižu i kuharice, kao nezaobilazni ukras na zidu. Budući da kuhinjski prostor više nije onečišćen dimom i čađom s otvorenih ognjišta, zidovi iznad stola, šporeta, vrata, umivaonika, ali i iznad kreveta, prekrivaju se vezenim pravokutnim komadima platna, često ukrašeni istim motivima koji onda čine komplet. Upravo ta platna svjedoče o velikim utjecajima i čvrstim vezama između građanskog i seoskog načina življenja tijekom prošlog stoljeća.




     S kuharica (zidnjaka) možemo iščitati poruke o načinu života, željama, navikama i životnim istinama. Raščlaniti ih možemo na bezbroj dijelova, a onda opet svrstati po mnogobrojnim znanstvenim kategorijama. Na njima možemo pratiti razvoj jezika i stiha, stilove odijevanja, modu uređivanja kuhinjskog prostora i napredak tehničkih pomagala u kuhinji. Taj nevelik komad platna najčešćih dimenzija 80 x 50 centimetara dio je naše povijesti i potvrda identiteta koji svoju neposrednu komunikaciju samozatajno čuva već čitavo stoljeće.



      Dokaz da su kuharice došle kao pomodnost iz razvijenije Europe prepoznatljivi su po motivima na najstarijim pronađenim kuharicama. Usred Slavonije, na kuhinjskim zidovima osvanule su vjetrenjače, jedrilice, more, likovi u klompama i s čudnim pokrivalima za glavu. Prema jednom uzorku donesenom iz dalekog svijeta nastajale su umnažanjem bezbrojne kopije. Trukovanje je stručan naziv kopiranja predloška za kuharice.




         Predložak je bio otisnut rupicama na paus-papiru i njime se prekrivalo platno predviđeno za vezenje. Indigo bojom u kamenu prelazilo se preko papira i na platnu je ostajao točkasti uzorak za vez. Otisak na platnu zatim je poprskan tekućim alkoholom koji ga je onda fiksirao na platno. Domaći načini umnožavanja motiva otkrivaju narodnu domišljatost i spretnost. Već izvezena i dobro uštirkana kuharica prekrivala se novim komadom platna i vrućom peglom (one na ugalj bile su jako teške) pažljivo prepeglana. Na novom platnu ostajali su jasno vidljivi utori šlinganog motiva koji su onda običnom olovkom ocrtavani da bi bili dovoljno jasni za novo šlinganje.

Izvor : knjiga U KUHINJI KUHARICE
autorice: Ana Vazdar i Nada Kavicki
Print Art Belišće 2004.god.
etnocentar @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 19, 2009




Narodni vez je svojevrsni srcepis hrvatske žene iz svih krajeva Hrvatske. Ovo je umjeće prastaro i svoj je procvat u hrvatskom narodu doživjelo u doba kad je obiteljima usporedo živjelo nekoliko generacija, koje su prenosile svoje znanje i iskustvo jedna na drugu. Ipak nas ne prestaje čuditi nepogrešiva zrelost i istančan osjećaj "slikanja iglom" kojom su žene, djevojke i djevojčice dovodile do savršenstva sklad, oblike i boje svojih kompozicija. Zadivljujuća je sloboda i sigurnost kojom su nerijetko uz pjesmu vezle svoj vez, gotovo uvijek tehnički besprijekoran. Ljepota jednako pjeva u njihovim rukama kad vezu jednostavan uzorak ili zlatovez. One su u svoj rad utkale svu svoju ljubav, snove i nadu i zato je izazovu ove ljepote teško odoljeti. Spomenimo samo neke od tehnika:zlatovez, motivi, šlinganje, tkanje,...



        

Udruga Regionalni etno centar Osijek provodi projekt ,,Zavičajno ruho'' koji sufinancira grad Osijek iz Proračuna za 2009.godinu. Potpisan je ugovor o korištenju namjenskih sredstava u iznosu od 10.000,00 kuna za provedbu projekta.



I -  TEČAJ  ZLATOVEZA

        



Zlatovez je veoma dekorativna tehnika ručnog rada koji se udomaćio u većem dijelu Slavonije . Imamo tri vrste zlatoveza: zlatovez na skroz, zlatovez preko kartona i usnivani zlatovez. Zlatovez preko kartona se radi tako da se pamučnim koncem se prihvaća, preko kartonskog predloška, zlatni konac.S opake strane se ne smije vidjeti zlatni konac.



Takav vez je  omogućavao štednju zlatnog konca tj. moglo se puno više površine ˝pozlatiti. ˝
 Njome su se u prošlosti ukrašavali izuzetno svečani odjevni predmeti. Takva odjeća je oblačena samo na posebne crkvene svečanosti i to samo ako je vrijeme bilo sunčano, tako bi se što dulje očuvala i trajala generacijama. odjeća vezena zlatovezom se ne smije prati, tako da se ne smije oblačiti po kišovitom ili maglovitom vremenu.

 Zlatovez je bio veoma cijenjen jer je materijal potreban za njegovu izradu bio skup,a  naše bake su rspolagale s veoma skromnim novčanim sredstvima. Zbog skupoće konca nije se mogao svatko niti učiti vesti zlatovz pa su žene koje su ga radile bile veoma hvaljene. A kada bi se neka ipak odvažila upustiti u učenje veza prvo bi se morala, vezući svilom, naučiti vesti tehniku zlatoveza. Sada, vjerovatno, mislite da ni svila nije puno jeftinija od zlatnog konca, ali one nisu morale svilu kupiti. Uzgajale su dudove svilce, prele su,  sukale i bojale svilene niti i njome su vezle. Tako je za njih svila bila dostupna pa su se početničke greške činile manjom nesrećom, a i svileni konac je deblji i lakše se pokrije predložak za vez.

Kad su se izvježbale i naučile tehniku zlatoveza vezući svilom, mogle su se okušati sa zlatnim koncem. Kada su izvezle uzorak zlatoveza preko kartona slijedi popunjavanje praznina. I tu su naišle opet na novčane poteškoće jer su ukrasi: trepte (pule, pulice, šljokice), ječam, kuglice, živa žica, obla žica bile veoma skupe. Jedinica  mjere za kupnju šljokica je bio naprstak. Kvaliteta zlatoveza se procjenjivala sa pokrivenošću površine zlatom, nije se smijela vidjeti podloga na kojoj je rađen zlatovez. Da bi se površina zlatila, a da bi se i uštedilo na šljokicma, žene su praznine između kartona ispunjavale posebnim vezom zvanim katori. Ima puno vrsta katora, od jednostavnijih do veoma kompliciranih i sporih za raditi.I sada ako su urađeni ktori ostaje još ograđivanje zlatoveza sa zlatnim žicama i popunjavanje veoma malih praznina šljokicama. Tako se dobije nadasve lijep i veoma cijenjen ručni rad.

Danas su nam materijali potrebni za zlatovez pristupačniji, pa puno žena veze zlatnim komcem, ali se ne može svaki takav vez nazivati zlatovez. Kod originalnog zlatoveza na poleđini ne smije biti vidljiv zlatni konac tamo gdje je rađeno preko kartona. Na taj detalj treba posebnu pažnju obratiti da bi se znalo razlikovati zlatovez od drugih vezova, a pogotovo od strojnih vezova zlatnim koncem. Takvi su vezovi po kvaliteti puno lošiji i ne mogu se uspoređivati s rukom izrađenim zlatovezom što bi se onda trebalo očitovati i u manjoj cijeni.

tekst : Dubravka Radovanović, voditeljica radionice Narodni vez




Polaznice 2. skupine edukacijske radionice narodnog veza -
 tečaj zlatoveza

Edukacijske radionice održavaju se svake srijede u 19 sati u
prostoru Gradske četvrti Donji grad na Trgu bana J.Jelačića.




etnocentar @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 0



Šarana TIKVICA



Licitarsko SRCE



Boca REKLJA
etnocentar @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 13, 2009



Od kraja XIX. stoljeća, kada se počinju prikupljati popularni dvostihovi, bećarci i drugi napjevi, do danas objavljene su mnoge zbirke narodnih pjesama. Na jednu takvu zbirku već sam skrenuo pažnju (Pjesmice za igru u kolu Josipa Lovretića, 1896.), ali time nismo čvrsto fiksirali početke sabiranja te vrste tradicijske kulture ovoga dijela Slavonije koji nazivamo Šokadijom.
Naime, još 1888. objelodanjena je notna zbirka Ignjata Alojzija Brlića (1795. - 1855.) koja sadrži najstarije zapise seoske i gradske folklorne glazbe u Slavoniji. Radi se o napjevima i popijevkama iz prve polovice XIX. stoljeća, dakle iz vremena koje prethodi sakupljačkom radu Franje Kuhača. Zbirka je tiskana, kao poseban prilog, u 5. svesku Uspomena na stari Brod ovoga poznatog Brođanina koji se, iako po zanimanju trgovac, aktivno bavio književnošću i jezikoslovljem. Zbirka koja se danas može naći jedino u Arhivu Brlić u Slavonskom Brodu ima prvorazredno povijesno-kulturno značenje.
Od izdanja u prošlom stoljeću najboljim i najznačajnijim smatraju se Šokačke pismice Slavka Jankovića objavljene u 3 knjige (s notnim zapisima), u izdanju vinkovačkog Ogranka Matice hrvatske (1967. i 1970.) i Općine Vinkovci (1974.). Osim po ovom monumentalnom troknjižju, Slavko Janković (1897. - 1971.) poznat je i kao tekstopisac i kompozitor na temelju izvornoga narodnog melosa, a jedno je od njegovih djela Svatovac, temperamentni i u narodu popularni spjev (prvi put izveden u Vinkovcima na Silvestrovo 1932.).
Etnomuzikolog i skladatelj Julije Njikoš (Osijek, 1924.) najistaknutiji je sakupljač slavonskoga izvornog narodnog melosa, a kao zapisivač narodnih pjesama, kola i poskočica objelodanio je dosad petnaestak knjiga (od kojih su neke doživjele i dopunjena izdanja, kao npr. Gori lampa nasrid Vinkovaca).
Osim navedenih autora, vrijedna nastojanja da se duhovno-folklorno blago sačuva od zaborava učinili su svojim knjigama: Tomislav Krpan (Bećarski zbornik, I. i II.) i Zvonimir Toldi (Stihom od Berave do Orljave i Duni vjetre ladovane) u kojima su sakupljeni deseterački dvostihovi s područja slavonske Posavine, te Mihael Ferić koji je u svojoj zbirci Ajd` na livo, ajd` na desno jedanaest pučkih plesova Brodskog Posavlja obradio za tamburaški orkestar, samicu, dvojnice, violine i pjevače. Posebice je za istaknuti Ferićevu zbirku folklorne glazbe naslovljenu Pjesme moje u knjigama stoje (1996.). Postavivši sebi uistinu golem zadatak, Ferić je sa širokog područja od Oriovca, Slavonskog Kobaša i Bebrine preko Garčina i Klakara do Starih Perkovaca, Vrpolja i Gundinaca sabrao stihove i notne zapise pučkih pjesama i poskočica.
Na tragovima svojih prethodnika Martin Grgurovac je u knjizi Slavonske pismice (Vinkovci, 2005.) na preko 400 stranica zabilježio oko deset tisuća bećaraca, drumaraca i drugih napjeva, i to je u ovom trenutku najbolja i najznačajnija zbirka slavonske šokačke pučke popijevke.
Prema svemu sudeći, nepovratno je minulo vrijeme zaobilaženja i omalovažavanja narodne duhovne baštine. Zaključiti se to može ne samo po množini izdanja pučkog pjesništva, nego i po tome što je sve više autora u doskora gotovo zanemarenom području etnomuzikoloških istraživanja i melografiranja.
Kada je riječ o umjetničkoj književnosti, kao primjer kako narodni stih može oploditi pjesnikovu inspiraciju spomenut ću ponajprije Šokačke varijacije Vladimira Kovačića. Kovačićev lirski ciklus, kojeg književna kritika ocjenjuje jedinstvenim u cijelom hrvatskom pjesništvu, obuhvaća 12 pjesama koje su nazvane varijacijama jer su motivikom vezane uz pojedine narodne pjesme. A početni stih svake odabrane narodne pjesme (npr. "Drma mi se šubara i cviće", ili "Škripi đerma", ili "Savo vodo, pozdravi mi dragog", itd.) naslov je jedne od Kovačićevih pjesama u tome ciklusu...

Izvor : Hrvatski tjednik FOKUS, 17.8.2007.
 
 
 
  Vladimir Rem
etnocentar @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 10, 2009

Bogastvo narodnog veza i tradicijske baštine u istočnom dijelu Hrvatske su odavna poznate. Raznolikost narodnog ruha posebno je naglašena, a dio toga sigurno pripada i Valpovštini.

     

Žensko oglavlje

     

Motivi sa kabanice (surke)

   

           Muška narodna nošnja Valpovštine - svečana

     

Poprsje muške košulje ukrašeno u tehnici zlatoveza

     

Motivi sa kožuha

     

Motivi narodnog veza na domaćem tkanju


etnocentar @ 15:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare




IZVJEŠTAJ - provedbe projekta ,,SLAVONSKI ETNO BRAND''

Udruga Regionalni etno centar Osijek sudjelovala je u programu poticanja unapređivanja i plasmana izvornih suvenira Ministarstva Turizma RH o dodjeli državnih potpora za 2008.godinu, po Javnom pozivu od 16.travnja 2008.god. Izvještaj o realizaciji projekta ,,SLAVONSKI ETNO BRAND'' kojega je provela udruga Regionalni etno centar osijek sa članovima suradnicima. Odobreni iznos potpore od 10.000 kuna realizirali smo prema projektu.

Financijska potpora uložena je ;

- Ambalaža za suvenire i rukotvorine
- Marketing - Info pult, Roller
- Tisak promidžbenog materijala (certifikati, letaka, )
- Tehnička pomagala za promidžbu
- Dizajniranje

                   
                                   ETNO KRAVATA ,,SLAVONIKA''



                 

        ETNO KIŠOBRANI - ,,Šokačka ambrela''

                                       
suvenir uporabne vrijednosti,
                  dizajniran slavonskim narodnim motivima
etnocentar @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 9, 2009








BIZOVAČKA  NARODNA NOŠNJA



Bizovačka nošnja vezana je karakterističnim slavonskim bušenim šupljikavim vezom - šlingoćem. Po dužini bizovačka nošnja svojstvena je samo sebi, jer seže nešto malo ispod koljena. U vrijeme u kojem se ona nosila to je bilo pomalo neobično u odnosu na nošnje iz drugih slavonskih krajeva koje su bile znatno duže. Prema pričanju, danas nekih od najstarijih Bizovčanki, svečana ženska nošnja odijevala se nedjeljom i blagdanima za crkvu, svatove i druge posebne prigode. Djevojčice su tim prigodama odijevale "krilca", jednu suknju i "volan suknju" od vrlo laganog materijala, oplećak i malu maramu zvanu "bledašica", a kako su djevojčice rasle i mijenjale se, tako se za njih po potrebi proširivala i prilagođavala i nošnja. Priča o nošnji posebno je zanimljiva kada je riječ o djevojkama koje su se spremale za udaju. Te su pripreme u bizovačkim obiteljima počinjale već kada bi djevojčice imale četrnaest i petnaest godina i kada bi dobile svoju prvu nošnju s više sukanja, što je za ono vrijeme bio znak (fizičke) zrelosti i spremnosti na skoru udaju i bračni život te nove obveze koje sve to sa sobom nosi. Osim više sukanja, na nošnji budućih snaša posebno je značajno mjesto zauzimao broj dukata, po kojem su bizovačke djevojke pokazivale koliko su bogate. Ako su uz veliki broj zlatnika djevojke još same izradile i koju suknju, govorilo se da su izuzetno vrijedne i marljive, što je bila odlična “preporuka” za pronalazak dobrog muža

.




PRAVILA ODIJEVANJA

Ipak, nije bilo dovoljno samo imati bogatu i "propisnu" opremu nego su važi bili i način i ceremonija opremanja, koja je nerijetko trajala čak tri sata, ako su se do u potankost željela poštovati sva pravila odijevanja i dokazati spretnost i sposobnost obitelji, koja sprema djevojku. Kako bi djevojka izgledala široko, prvo je trebala odjenuti suknju, pa onda pamučna duža krilca ubirana vunicom s na rubu prišivenom čipkom koja se izradila heklanjem ili šlinganjem. Zatim bi se odjenule tri suknje "od pet pola" sa šlinganim srcima, patkama ili solnjačama. Na te suknje odjenula bi se šlingana suknja (odozgorinja) kroz šlingane rupice protkana crvenom vrpcom (pantlikom) na gornji i donji dio suknje. Na odozgorinju suknju zaveže se "kecelja". (Udane i starije žene nosile su "kupovne" suknje, šarene "sa šregom" i izrazito šarene "turske kecelje"). Na poprsje bi se prvo odjenuo donji oplećak, a zatim gornji svileni oplećak protkan svilenim koncem, koji je mogao biti i šlingan. Gornji oplećak znatno je širi, pa kad se podigne iznad lakta u ogromnim naborima i skladnom omjeru sa suknjama, jako izražava bogatstvo podneblja iz kojeg nošnja potječe. Oko vrata se nose dva bijela uštirkana široka šlingana okovratnika ili reklje, koje podsjećaju na francusku modu iz razdoblja Luja XVI. Ovisno o imućnosti roditelja, bogatije su djevojke na grudima nosile po deset malih i petnaest ili čak i dvadeset velikih dukata. Siromašije su istodobno, stavljale samo onoliko koliko su imale.




FRIZURE I KOZMETIKA

Oko vrata se ogrnula i marama s "kuštravim rojtama", da bi se prema kazivanju starijih sumještana u razdoblju pred Drugi svjetski rat od 1936.-1937 godine počele izrađivati marame sa žutim i bijelim zlatom. Oko vrata djevojka bi stavila ogrlicu od umjetnih bisera (druljaše), a na glavu crnu vrpcu (kadifu), bijelo zrnje (bisere) i srmicu. Djevojke su u kosi na glavi nosile vijenac od đurđica s umjetnim ružinim pupoljcima ili trešnjama, odostraga su imale cvjetiće ili klasove. Kosa u djevojčica i djevojaka na čelu je rezana ravno na šiške (kolmoće). Kako bi iskazale svoje bračno stanje, udane žene ili snaše, za razliku od djevojaka, na glavi su nosile šamiju, maramu (bledašicu), pozadi glave klasove i druge ukrase. Na rukama su nosile zrnjem ukrašene narukvice (šticle). Na noge su bizovačke djevojke obuvale pletene bobane štrimfe i škripane papuče vezene zrnjem. Zimi su nosile crvene počne s macom, s malo povišenom petom. Do u detalj razrađena tehnika odijevanja, obuhvaćala je i izradu frizure, koja se pažljivo upletala i namještala uz pomoć "kopnica", sjaj se postizao uz pomoć orahova ulja, a bilo je od izuzetne važnosti da ni jedna vlas kose ne pada na lice i da kosa bude uredno začešljana. Da make-up i vizažisti nisu samo novotarija današnjeg vremena, dokazuje i činjenica da su bizovačke djevojke već dvadesetih godina prošlog stoljeća i te kako pozorno pazile na svaki detalj u svome izgledu pa tako i ukrašavanje lica. U nedostatku kvalitetne i odgovarajuće kozmetike i šminke, lice su umivale domaćim sapunom, a obraze i usne rumenile bojom koju su dobivale iz listova domaćeg "muškatljena" (muškatla).

              







 



 




etnocentar @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 8, 2009



Ženska vokalna pjevačka skupina ,,Druge'' iz Osijeka,

 održati će
dana: 8.ožujka 2009.god. prvi samostalni

 koncert u Dječjem kazalištu
,,Branko Mihaljević''

u Osijeku,  sa početkom u 17,00  i 20,00 sati.


Bravo djevojke !


etnocentar @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 6, 2009



etnocentar @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 5, 2009



Knjiga : ŠPENZLE NA STRIKE
autor : Ivica Ćosić - Bukvin
             Vrbanja, 2004.god.,vlastita naklada

Riječ autora

Kada upotrebljavamo riječ  špenzle ili špencle, često puta neznamo njezino pravo značenje. Izraz špenzle ili spencle dolazi u širu uporabu na prostoru Slavonske vojne granice od 1808.godine, za dio gornje vojničke odore. Kako takav, izraz sve do danas upotrebljava se na jednom dijelu bivše Vojne granice... Na ostalom području slavonske Posavine upotrebljavaju se drugi izrazi ( reklja, rekla, jankel, ćurakle, bundžur,itd.).

          

Vladimir Anić i Ivo Goldštajn u Rječniku stranih riječi, tiskanom u Zagrebu 1999. godine u izdanju kuće Novi Liber, pod izrazom spencerica podrazumjevaju: 1. Kratku mušku dvorednu ili jednorednu jaknu do struka, popularnu u 18.stoljeću; 2. Žensku kratku jaknu do struka s rukavima ili bez rukava popularnu u 19.stoljeću; 3. Engl. Spencer, prema engl. lordu G.J.Spenceru (1758. - 1834.). Nešto opširnije tumačenje izraza špenzle daje Bratoljub Klaić u svom Rječniku stranih riječi, A - Ž, tiskanom u nakladi Nakladnoga zavoda MH, u Zagrebu 1990. godine. Tako ovdje stoji: Spencer, 2.mn. spencera, engl. (spencer po lordu Spenceru) - kratak kaput, seljački kratak (vuneni) kaput, isto i špenzle, -ta. Iako je naziv strani, a došao je s dijelom mundure ili vojničkog odijela graničara najprije 1764.godine kao Rokel(rekla), do danas je postao taj odjevni predmet dio tradicije i kulturne baštine našega kraja.
etnocentar @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 0

               

Udruga ,,Bošnjački šlingeraji'' broji oko 30 aktivnih vezilja te nekolicinu drugih članova iz sela Bošnjaka koji ju podupiru u nastojanjima da se očuvaju tradicijski ručni radovi ovoga sela.. Članice udruge samostalno izrađuju ručne radove u svojem domaćinstvu, a potom jednom ili nekoliko puta mjesečno, ovisno o aktivnostima sastaju se i razmjenjuju iskustva u Udruzi. Najveći broj vezilja bavi se izradom bijelog bušenog veza, šlinge i toleda koji se u ovom selu izrađuje dugi niz godina.Osim bijeloga veza u Udruzi su i članice koje izrađuju zlatovez preko papira i oblikuju ga u različite tradicijske i moderne odjevne predmete ili suvenire. U ovoj udruzi možete dobiti sve informacije o navedenim vrstama vezova te odabrati mnoštvo različitih motiva kojima će Vam bošnjačke vezilje oblikovati različite uporabne i ukrasne predmete. Od njih izdvajamo:
stolnjake,salvete,otarke,zavjese,miljeta,tišlajfere,tabletiće i ostale predmete. Naše članice izrađuju i razne vrste suvenira kao što su: broševi, narukvice, slike i dijelovi narodne nošnje urešene zlatovezom.




Predsjednica udruge Anica Jemrić

Do sada je Udruga sudjelovala na različitim izložbama, sajmovima i manifestacijama kao npr:

Sajam EKO-ETNO Zagreb,
Sajam SASO Split,
Sajam proizvoda hrvatskog sela Vinkovci,
Gastro Split,
Manifestacija ''Međimurske roke'' Čakovec,
Mediteranski sajam Dubrovnik,
Slavonski sajam Osijek,
Etno sajam Vukovar,
Vinkovačke jeseni Vinkovci,
Božićni sajam Županja,
Žetva i vršidba u prošlosti Bošnjaci,
Sajam zdravlja Vinkovci,
Izložba ručnih radaova -Dan općine Bošnjaci,
Izložba projekt ,,Slavonski etno brand'' Osijek,...
etnocentar @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 4, 2009

BAŠTINA


Najpopularnija slavonska pjesma kandidat za uvrštenje na listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine

Za postupak nominiranja trebalo je pripremiti tonske zapise, notne zapise i brojni drugi materijal, odgovoriti na četrdesetak pitanja...

I da nema ćuprija na Savi,
ja bi išla, za dikom bi prišla.
Nema mjesta u našemu gaju,
ge se tvoja leđa ne poznaju.


Ti su stihovi tek mali dio nepresušnih napjeva najpopularnije slavonske pjesme -bećarca, a upravo je bećarac kandidiran za uvrštenje na listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine Unesca.
Fundus stihova neiscrpan U opsežnom i zahtjevnom poslu pripreme kandidature sudjelovao je i jedan od najboljih poznavalaca slavonske tradicijske glazbe etnomuzikolog Mihael Ferić.
»Bećarac je najpopularniji vokalno-instrumentalni napjev Slavonije, Baranje i Srijema. On je vrsta glazbenog idioma. Ni jedna pjesma ne stvara takav štimung u ljudima kao bećarac. S čisto stručne strane bećarac je originalan napjev koji se opsegom melodije bitno razlikuje od svih ostalih jer ima najveći tonski opseg. U opsegu je oktave a ponekad i više. Bećarac ima ukalupljenu melodičku šablonu za arkodičnu i ritamsku pratnju. Melodija je tijekom vremena imala i drukčije oblike, ali ona koja je danas ostala lako je prepoznatljiva«, kaže Ferić o bećarcu. Dodaje da su tekstovi deseterački dvostihovi, rijetko trostihovi. »Po zapisima našeg Luke Ilića, bećarac je katkada imao i četiri stiha. Kroz deseteračke stihove se međusobno komunicira između pojedinaca i skupine. Poanta je u stihovima, a fundus im je neiscrpan. Kod spretnijih pjevača neki se stihovi oblikuju u trenutku«, kaže Ferić. Dodaje da se stihovi bećarca u prvom redu odnose na izjavljivanje ljubavi, šalju se erotske poruke, ali u alegorijama i metaforama, rijetko su kada stihovi lascivni. Osim toga, stihovima se često i izruguje, sprda, ali
i hvali vlastita ljepota, vrline, te prepričavaju seoski doživljaji. Etnomuzikolog napominje da u pravilu bećarac pjevaju muškarci, a ženski se glasovi priključuju kao prateći samo u nekim prigodama.

Zaštititi ga od procesa globalizacije Govoreći o važnosti bećarca, Ferić ističe da mu etnomuzikolozi u prošlosti nisu pridavali osobitu pažnju, već su ga katkada nazivali pijančevim pjesmama, no taj je napjev dio kulturne baštine koja treba biti dostupna svima, mora je se prenijeti na nove generacije, popularizirati, ali i zaštititi od procesa globalizacije koji je prijetnja identitetu zajednice. »Proces nominiranja na Unescovu listu je kompleksan, jer je trebalo pripremiti tonske zapise, notne zapise i brojni drugi materijal te odgovoriti na četrdesetak opsežnih pitanja«, pojašnjava Ferić. Ponovo naglašava da kulturna dobra, kao dio
identiteta skupine ili cijele nacije, treba zaštititi i sačuvati za buduće generacije.



MIHAEL FERIĆ , etnomuzikolog (Slavonski Brod );

Bećarac je najpopularniji vokalno-instrumentalni napjev Slavonije, Baranje i Srijema; on je vrsta glazbenog idioma; ni jedna pjesma ne stvara takav štimung u ljudima kao bećarac...
Pod zaštitu i svatovac i tamburica-samica Inicirala »Šokadija«, predložilo Ministarstvo...
Sve je počelo prije tri godine prilikom održavanja spektakla »Šokačka rapsodija« u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu kada je predloženo da se bećarac uvrsti na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH, a prošle ga je godine Ministarstvo kulture kandidiralo za Unescovu listu.

Cijeli postupak pokrenula je Udruga za promicanje slavonske kulture i baštine iz Zagreba »Šokadija« načelu s predsjednikom Martinom Vuković.

Pod zaštitu i svatovac i tamburica-samica

Etnomuzikolog Mihael Ferić dodaje da je na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH uvršten i svatovac, ženska vokal na svatovska pjesma, takoder pisana desetercem. »Svatovci su se nekada u Šokadiji pjevali za cijelo vrijeme trajanja svadbenih svečanosti. Bio je to takoder način komuniciranja svatovskih skupina i pojedinaca. Danas je svatovac iščeznuo, jer ga je istisnuo bećarac«, kaže Ferić. I svatovac je takoder predložen za listu Unesca.

Ove je godine pokrenut i postupak zaštite umijeća sviranja na tamburici samici koji bi se uskoro trebalo naći na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Samica je, pojašnjava Ferić, preteča svih današnjih tambura. Ona je zadržalasvoj prvotni izvorni oblik, a u narodu je poznata i pod imenom tikvara i potpalac. Na samici svirač prati svoje pjevanje i pjevanje skupine, ili svira glazbu za ples. »Tamburica samica je sredinom 20.stoljeća pa sve do sedamdesetih godina gotovo nestala iz upotrebe, a potom je pomalo vraćena na scenu. Danas je sviraju sva kulturno umjetnička društva, tamburaški sastavi, a pišu se i skladbe za samicu«, kaže Ferić.

Anita BENIĆ, Vjesnik, Četvrtak, 12. veljače 2009.
etnocentar @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare



GAJDE

Gajde su jedno od najraširenijih glazbala u mnogim europskim i svjetskim narodima koji imaju u svojoj tradiciji neko glazbalo koje nazivaju gajda ili gajde.I naziv je gotovo sugdje isti ili vrlo sličan, što upućuje na zajedničko izvorište a i na starost takvog tipa glazbala.



Slavonske gajde i dude su narodni drveni puhački instrumenti najrašireniji u istočnoj Hrvatskoj.
Naziv dolazi od riječi (tur.- gayda).
Sviraju se upuhivanjem zraka u jareću ili janjeću mješinu, pri čemu zrak izlazi kroz tri piska, jedan u prdaljici i dva u gajdunici (svirale, dvojnice,diplice,...). Raspored rupica na prebiraljci je 5+1, tj. na lijevoj i 1 na desnoj strani.

Desna se strana naziva kličnjak (zatvorena u unutrašnjosti), a lijeva rožnjak, jer određuje zvuk u rogu. S mješinom, gajdunica je povezana naškom - valjkastim i šupljim drvetom.



Grade se od plemenitog drveta (javora, jasena, klena, trešnje, šljive ili oraha), koje se suši dvije godine na zraku, a potom na dimu.

Srodan instrument gajdama su dude koje su se svirale od Bilogore do Hrvatskog Zagorja. Za razliku od drugih,slavonske i baranjske gajde imaju dvostruku, trostruku pa i četverostruku (dude) gajdunice, što nevjerovatno obogaćuje suzvučje glazbala, tako da su se slavonske gajde i sačuvale uglavnom kao solističko glazbalo.
Kod pravih je majstora na takvim gajdama moglo zazvučati dva, tri, četiri pa čak i pet tonova istodobno. Ponekad se činilo kao da svira čitav orkestar. Samo se u rijetkim prigodama znalo dogoditi da svira više gajdaša zajedno kao, primjerice, prigodom inauguracije biskupa Strossmayera za velikog župana u Osijeku 1861. godine, kada su zajedno svirala četvorica gajdaša.

        

                                         Gajdaš iz Slavonije

Nekada su se gajde i dude svirale na svim vrstama veselja, za vrijeme blagdana i praznika, u svadbama (koje su znale trajati i po cijeli tjedan, pa je gajdaš morao biti jako izdržljiv), za žetve ... Kada bi se plesalo neko slavonsko kolo, gajdaš bi najčešće stajao u sredini i, okrećući se čas lijevo, čas desno, namigivanjem i šaljivim stihovima bodrio plesače, a znao bi i sam malo zaplesati svirajući. Nekada su dobri gajdaši bili cijenjeni i nadaleko poznati i nije se moglo zamisliti veselje bez njih.

       

Poznati svirači-graditelji bili su Joza Bičanić iz Đakovačkih Selaca i Marko Drventić iz Baranje. Danas gajde izrađuju Đuro Adamović iz Pule, Stjepan Večković iz Zagreba i Andor Vegh iz Pečuha.



Literatura : knjiga UČIMO SVIRATI GAJDE, autor Zlatko Ćosić

                    Vinkovci, 1997.god.


DVOJNICE

Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi.


                                           

Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd.
U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore.


                                

Dvojnice su prve na popisu pomalo "čudnih" svirala. To su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednoga komada drveta tako da se obje mogu svirati istovremeno. Dvojnice se izrađuju tako da se u komadu suhog drveta (javor, šljiva, trešnja ili neko drugo) dugim svrdlima naprave dva što bliža i što paralelnija provrta. Potom se dvojnice izvana fino obrade u četvrtasti oblik, a onda se izrađuju piskovi (kao na jedinki). Na kraju se izrađuju rupice za prebiranje te se dvojnice još izrezbare ili ukrase na neki drugi način. Na desno svirali najčešće ima četiri (ili pet) rupica za prebiranje, a na lijevoj tri (ili četiri). Moguća je i obrnuta kombinacija, ali to je jako rijetko.

Svirka na dvojnicama je uvijek dvoglasna i to najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije tonova. Kao i većina tradicijskih glazbala i dvojnice su ograničene rasponom tonova koji se mogu odsvirati. Maksimalno se može odsvirati do šest tonova pojedine oktave. To je moguće ako se na stražnjoj strani dvojnica izvrta još jedna rupa za prebiranje koja se pokriva palcem desne ruke. Na nekim dvojnicama se može svirati u dvije ili tri oktave što se postiže jačim puhanjem i prepuhavanjem. Međutim, intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj oktavi, a druga u višoj.


 

TAMBURICA - SAMICA

U Hrvatskoj se tambura do 1848.godine svirala isključivo kao solističko glazbalo (tzv. tamburica samica), a nakon toga počeli su je svirati skupno, pa se počinju formirati tamburaški sastavi.

Tambura samica je instrument sa četiri žice, dugog vrata i malog korpusa. U početku samica je bila pastirski instrument. Čuvajući stoku pastiri su prvo sami izrađivali tambure, te ih onda učili svirati.

Naziv tambura dobila je od arapske riječi - tambur, koji je u naše krajeve donijeli Osmanlije u vrijeme vladavine ovim prostorima.

Najstariji do sada poznati zapis folklorne glazbe koji se veže uz Slavoniju, objavljen je 1789. godine kao dodatak epskoj pjesmi Antuna Ivanošića. Naslov : ,,PISMA KOJU PIVA SLAVONAC UZ TAMBURU A LICSANIN ODPIVA OD UZETJA TURSKE GRADISHKE ILITI BERBIRA GRADA''.




etnocentar @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ožu 2009
Index.hr
Nema zapisa.